Galicia

Umalo da me potilski dzilkoši konačno dotuku violinom…
a pjesma beše o suncokretu..do zla Boga žalosna…samo kod nas se za nju malo zna…
Smješe mi se svi gubici koje imam.Tapšu me po ramenu..Patetika dasta…
Jer postoje tišine od kojih bubne opne krvare..i njih preživiš samo kad zapjevaš glasno..najglasnije..
E to si ti meni..Zbog tebe moje bubne opne nisu krvarile a emocije nailazile svoje mjesto .
Znaš ti si soundtrack svih mojih krvavih opni.
I bas nešto mislim.Gubila sam tako da je gubitak prestao biti pojam, a postao podloga svih mojih svitanja,smiraja i onog nečeg izmedju.Gubila sam toliko da smrt nije strasna imenica nego jedina istina kojoj se radujem
Kada mi jave da je svoj put u neku drugi svijet ,započeo Taj i Taj ja kazem , pa ja šta će svi ćemo tamo.
I onda mi jave da si otišao Ti.
Ti u kome su svi moji gubici imali svoj stih.
Ti koji si mi rekao da je ok napisati pomisliti i disati rečenicu:
Neka mi to ne uzme nebo za zlo..jer ti si jedino čemu se molim…
I shvatim da me ne boli to sto si Ti otisao tamo gdje su svi moji.Smrt nam je svima neminovna.
Nego znas, nekako se osjecam kao da su sve moje uspomene krenule s tobom u isto vrijeme.
Pa se guraju koja ce prva.Sve si ih pomjerio.A ne zna se koja više boli.
Utrkuju se sa tišinama, gurkaju se sa azdajama iz utrobe ,komešaju uzdahe.
Samo Ti znas da sam ih krvave vadila iz utrobe.
Pa se ta spoznaja pomjerila.
Odnjela me u nepoznatom pravcu već davno.I gurala sam tako.U nepoznatim pravcima.
I sad me Ti ponovo stavljas u korito od kog bjezim.
Korito koje bujicom nosi sve divljine.Sve spoznaje.Sva saznanja.
Borit ću se s tim demonima znam.Bjezat od njih bosih stopala preko zeravice istina koje nosim.
Da to me pogodilo s Tvojim odlaskom.Što sad sve te demone moram krotiti sama.

Pa čovječe sa velikim Č.. posljednje riječi svom Malom Velikom dječaku ispisah tvojim slovima.
Tetovirah te tad u grudima.Jer postoje tišine neprevodive u riječi ….a ko će sad da razumije moj D mol.