Da, tako neki dan.Kad te bole prošli ljudi.
Bole me moja djeca.
Viđam ljude iz prošlog života, kojih nema više ni u njihovim sopstvenim.
Zašto se javljaju?Šta mi govore?
Kakve mape mi crtaju?
Na ulici u nepoznatim a opet tako poznatim crtama lica
Komšinica koja prostire veš u ovom vremenu ima pokrete tijela i eleganciju komšinice s kojom dijelih neke davne zalogaje hljeba.
Ima li njena nade i bolove?
Misli li o sazvdjezdju koje nije sustigla?
Nada li se ljubavi kao i ona?
Donosi li komade svježe pečenog hljeba tek useljenoj majci koja nikog svog nema?
Olakšava li joj disanje svojim osmijehom?
Pruži li joj komad duše kao nadu, da će iza tamnih svitanja doći i neko njeno?
Toliko želim da vjerujem da je ista kao ons Moja.
Što je mirisom kafe u nedospavana jutra donosila sreću
Ostavljala titraje ustreptalosti proljeća u nečiju zimu života.
ima tih ljudi koji nam, uprkos svemu, prisutnoscu crtaju najljepse osmijehe, nade, unose bezuslovan mir. zovem ih… hodajuce duse.
dragocjenost i besplatan dar je uopce poznavati ih.
hug 🙂
Ima ih i sretni smo što ih primjetimo
Znaš ti si jedna od tih❤️
Prekrasan zapis o prijateljstvu i ljubavi.
Divno♥️
Budimo zapisani kao takvi❤️
Hvala vasionko ❤️
Pa ti pišeš! ❤️
Svaka moja riječ je suvišna. Ali zagrljaj, onaj najjjači do sada nije.
Pa ti komentarišeš
Šokirana sam
Tvoj je uvijek najjači❤️
Draga moja, kako te razumijem ❤️
Naravno kad smo iste ❤️